Koja je to tajna istarskog krajolika, posebno onog sjevernozapadne unutrašnjosti poluotoka, koja ga čini tako poželjnom Arkadijom? Zašto građanin Vicenze ili Milana, Beča ili Münchena, Berlina ili Hamburga, Londona ili Glasgowa ovdje traži bukoličko utočište? Odgovor bi se mogao naći u skladnoj ravnoteži prirodnog i umjetnog. Radi se o kulturnom krajoliku u kojemu suhoziđe podupire terase s maslinicima ili vinogradima, gdje su velikim dijelom očuvana kamena naselja pitoreskno, ali i racionalno umještena u blago valoviti krajolik. Tu su u dolinama – valama još očuvane kamene česme – šterne, a na grebenima bregova će nam skupina čempresa i kapelica sa zvonikom na vreteno u Loosovom smislu reći – ovdje je netko pokopan.